Lanzarote bez filtera: sunce, vulkani i pokoji gaf na pijesku

Otići na otok sreće usred proljeća, ali se ipak okupati na Kanarskim otocima usred Atlanskog oceana? Ma može! Bila je to rečenica kada sam se sa prijateljicom Ninom dogovarala u vezi putovanja na Lanzarote.

Uzele smo izravan let iz Zagreba koji je trajao 4 i pol sata – poprilično zamorno. Doduše Nina je imala zanimljivo društvo, dok su putnici oko mene bili toliko pasivni da sam skoro pomislila da sam na lošem dejtu uz još lošije kiselkasto vino. Zato sam pogledala dva filma, očistila galeriju duplih fotografija sa telefona i pročitala dosta stranica knjige Oriana Fallaci – razgovori s poviješću.

Odmah smo napravile i početničku grešku jer po dolasku nismo unajmile automobil – to je zapravo najpraktičniji način za istraživanje otoka. Za pet dana potrošile smo svega 20 eura goriva, a najam vozila nas je koštao 90 eura, bez dodatnih troškova. Dobro očuvan auto, prošao jedva 3000 kilometara (ili mu brojilo ne radi, tko zna haha).

Smjestile smo se u blizini Playa Blanca i to se pokazalo kao odličan izbor za bazu na otoku. Posjetile smo zakladu i kuću-muzej Césara Manriquea, zatim LagOmar i Jardín de Cactus, koji nas je oduševio raznolikošću kaktusa. Ulaznice su u prosjeku oko 10 eura. U muzejima se mogu pronaći zanimljivi suveniri, pa sam prijatelje odlučila iznenaditi sjemenkama drveća i kaktusa. Proljeće je izvrsno vrijeme za posjet jer temperature dosežu oko 23 stupnja. Nama, koje ostatak godine rijetko vidimo sunce, lako se dogodilo da izgorimo pa smo se danima mazale hladnim jogurtom iz smještaja.

Kad smo već kod smještaja – Nina, koja često putuje, zna kako pronaći dobre ponude. Tako smo za vrlo pristupačan iznos boravile u mirnom kompleksu blizu plaže pod imenom Grupotel Flamingo Beach, s unutarnjim i vanjskim bazenima, saunom, masažama i raznim rekreativnim sadržajima.

Mene je posebno oduševilo područje Charco Verde  El Golfo – s jedne strane zeleno jezero, s druge ocean, a između crna obala i vulkanski kamenčići. Pogled se pruža do ostataka vulkana, a svi turisti, uključujući mene, tražili su savršeni kadar za fotografiju.

Posjetile smo i Salinas de Janubio, a svega nekoliko minuta dalje nalazi se Playa del Janubio, gdje sam dobila ono spomnuto “lagano” crvenilo od sunca. Jedan dan sam neoprezno odlučila okrenuti auto na pijesku, pa su nas drugi posjetitelji morali izvući. Taj pijesak, osim te nezgode, pamtimo i kao lokaciju omiljenu među surferima – Playa de Famara.

Ako ideš tamo, svakako posjeti i Playa de Montaña Bermeja, Playa del Paso, Los Clicos, La Arena y El Pozo,  Playa de las Malvas.

Jedna od Nininih velikih želja bile su stijene Las Grietas. Meni su se također svidjele ali sam mogla biti racionalnija i ne krenuti u papučama među  vulkanske pukotine podno Montana Blanca. Kao pravi Mujo iz Doboja snašla sam se za bijele čarape pa je doživljaj bio još bolji. Mada sam pokupila i poglede ostalih stranaca čak sam im možda djelovala malo i simpatično.

Od mjesta na otoku, preporučujem i Ye, Haría, Tiagua, Nazaret, San Bartolomé i Yaizu. Primjerice, svake nedjelje u Teguiseu se održava živopisna lokalna tržnica na kojoj možeš cjenkati do mile volje. (Ne pitaj kako to znam!) Mnogo toga još nismo stigle posjetiti. No svakako isprobaj lokalne riblje specijalitete i domaća vina, koja imaju jedinstveni okus zahvaljujući vulkanskom tlu.

Restoran Casa Joaquín zaslužuje spomen jer mi nisu naplatili obrok koji mi nije sjeo – ostavila sam gotovo cijelu porciju. Cijene hrane i pića nešto su niže nego u Zagrebu, pa ima dovoljno razloga da se otputuje na ovaj poseban otok, unajmi vozilo ili bicikl i istraži do kraja.

Je li karta već kupljena?