Palagruža – kameni brod na sredini Jadrana

Pučinski otoci su mi oduvijek bili strast. Volim mjesta koja se mali broj ljudi odluči posjetiti. Palagruža je jedno od takvih. Nazvao sam je kamenim brodom na sredini Jadrana.

Do Palagruže se može s Lastova ili iz Komiže. Lastovo je udaljeno 59 kilometara, a Komiža čak 74, dok je do Italije udaljenost 52 kilometra. Kako god, prilično naporno za jednodnevni izlet na koji sam krenuo s obitelji iz Lastova. More valovito, brodica se cijelo vrijeme propinjala gore-dolje, a kapetan kaže da će nam po ovom vremenu trebati oko tri sata vožnje. Djeci je bila muka već nakon sat vremena, a prijeki pogled supruge mi je govorio više od riječi.

Vela Palagruža je najveći otok, u stvari uski klisurasti greben u smjeru istok-zapad, većinom s nedostupnim strmim obalama i dvije manje pješčane uvale, Velo Zalo na jugu i Stara Vlaka na sjeverozapadu. Na zapadu završava rtom Kapić, a na istoku rtom Mondefust. Na otoku je izgrađen grandiozan svjetionik koji dominira na vrhu. Otok je visok 92 m, dug 1400 i širok 300 m.

Uzbuđenje je raslo kada smo napokon ugledali Palagružu. Kapetan nas je iskrcao na plaži Velo Žalo, onoj okrenutoj prema Italiji, i napomenuo da će nas čekati s druge strane otoka, na onoj drugoj plaži jer je tamo more mirnije. I da se nacrtamo na ribljem ručku za tri sata.

Plaža Velo Žalo, Photo: Adria.fun

Nakon ugodnog kupanja odlučili smo se popeti do svjetionika, otkud puca fantastičan pogled na sve strane. Prve riječi svjetioničara, kad nas je ugledao, bile su: koja budala vas je dovela ovamo, zar ne vidi da se sprema nevera?

Prvo muk, potom gutanje knedle, a zatim nevjerica… Meni se čini da nije tako strašno velim ja, a svjetioničar se samo nasmiješio na te moje riječi… Supruga je bila skroz u panici, a priznajem da mi zbog djece nije bilo svejedno. Prisjeo mi je i ručak.

Pogled s Palagruže, Photo: Adam Sporka

Ipak, Palagruža je čudesna, vrijedna svake sekunde boravka na njoj. Ti mirisi, pogled s vrha, surova priroda i neprekinuto plavetnilo su neprocjenjivo iskustvo. U mojim mislima sam već sanjario kako moramo ostati na njoj još nekoliko dana dok ne prestane ta nevera. I to mi je zvučalo jako dobro.

No kapetan broda nije dijelio mišljenje svjetioničara pa smo u poslijepodnevnim satima ipak krenuli prema Lastovu. Valovi su bili još veći nego kod dolaska, djeca su povraćala, a ja sam ostao i bez jednog ručnika koji nošen snagom vjetra odletio s pramca kad sam se ustao. I da, sretno smo se vratili…

Nadam se da ću uskoro opet na Palagružu, pa kad tamo stignem neka doista stigne ta nevera i traje barem sedam  dana. 🙂