Zavirili smo u Čigoč, prvo europsko selo roda!

S dolaskom sunčanih dana i šarolikim cvrkutima ptica, ponadali smo se da je vrijeme za posjet Čigoču, srcu Lonjskog polja i prvom europskom selu roda, koje svake godine broji više crno-bijelih letećih stanovnika nego samih Posavaca. Ipak, situacija koja nas je dočekala bila je malo drugačija.

Iako sam odrasla u Moslavini, moram priznati da je Lonjsko polje, koje mi je oduvijek bilo na dohvat ruke, bilo posljednja pomisao za neki dnevni izlet. Svijet o kojem se više priča činio mi se puno zanimljivijim. No, s odlukom da će se Adria.fun fokusirati na ono neočekivano, odlučila sam s tobom podijeliti i ovu priču.

Čigoč, Photo: Adria.fun

Ako nisi znao/la, Lonjsko polje jedno je od najvećih poplavnih područja u Europi i predstavlja mozaik vodenih pašnjaka, rijeka, kanala i močvara. Baš zbog tolike količine vode, koja će te pratiti posvuda čak i u najsušim danima, ovo područje stvara savršene uvjete za različite biljne i životinjske vrste te je važno stanište ptica selica. Tradicionalni način života lokalnog stanovništva također je prilagođen tom prirodnom ritmu vode, pa zato ekstenzivno stočarstvo i ribarstvo ovdje imaju dugu povijest.

Do Čigoča se može doći iz više smjerova i različitim prečacima, no mi smo stigli putem iz smjera Siska, preko Topolovca. Za one koji dolaze iz Zagreba, dovoljno je izaći s autoceste na naplatnoj postaji Popovača i krenuti prema Sisku. Pored nasipa, na lijevoj strani, pronaći ćeš putokaz prema selu Svinjičko, kroz koje, preko sela Gušće, stižeš do Čigoča.

Čigoč, Photo: Adria.fun

Pri dolasku u selo, odmah na početku, iza zgrade DVD-a Čigoč, nalazi se parking. Nemoj da te zbune znakovi koji sugeriraju kupnju ulaznica kasnije, jer tamo nemaš gdje parkirati. Super stvar je to što, kako nam je rekao susjed mještanin, “došli ste u odlično vrijeme kada nitko iz parka ne radi, pa bez vađenja novčanika do 1. travnja slobodno razgledajte ono što je još od našeg sela ostalo.”

Ova pomalo tužna rečenica potaknula nas je da tu priliku zaista iskoristimo. Hodajući tihim selom, gdje se jedva čuje lavež pasa ili zvuk traktora, nema mnogo toga za vidjeti osim još uvijek praznih gnijezda, pokoje uređene drvene kuće pretvorene u smještajne jedinice te otisaka divljih svinja i drugih životinja u visokom blatu. Pomislila sam da smo možda ipak trebali doći koji tjedan kasnije.

Po putu saznajemo da je današnji Čigoč nastao u 18. stoljeću, a njegov razvoj usko je vezan uz rijeku Savu i njene poplavne pašnjake. Vjeruje se da je bio naseljen još od doba Rimljana, ali i da je selo nekoć bilo kilometar udaljeno od današnje lokacije, smješteno u samom Lonjskom polju. No, ono što ga doista karakterizira je velik broj tradicionalnih drvenih kuća građenih u tzv. posavskom stilu, poznatih i kao čardaci.

Ove kuće, podignute na drvenim stupovima kako bi se zaštitile od čestih poplava, posebne su po detaljno rezbarenim prozorima i verandama te vjerno prikazuju autohtoni način života.

Naravno, selo je najpoznatije po rodama. Zahvaljujući bogatim vodenim pašnjacima i rijekama, svake godine postaje dom za stotine roda koje ovdje nalaze idealne uvjete za gniježđenje. Gotovo svaka kuća ima barem jedno gnijezdo, a neke i po nekoliko njih.

Čigoč, Photo: Adria.fun

Zanimljivo je da je kuća u kojoj se danas nalazi posjetiteljski centar Parka prirode izgrađena 1867. godine. U njoj je do 1938. godine živjelo čak 18 članova obitelji. Nakon podjele imanja, broj stanovnika smanjio se na 13. Kuća je izrađena od opeke i hrastovih planjki spojenih drvenim klinovima. Obnovljena je 1997. godine i danas služi kao prijamni centar Parka prirode Lonjsko polje.

Posjetiteljski centar Parka prirode, Čigoč, Photo: Adria.fun

Nakon šetnje kroz selo, čuli smo za šetnicu “Stazom Posavaca”, koja bi kroz dva do dva i pol sata trebala prikazati suživot ljudi i prirode. Na njoj se nalazi i promatračnica, no trenutno je staza u lošem stanju. Nema mnogo vode, ali je put razrovan od traktora koji prolaze kroz polje. Uspjeli smo proći samo manji dio prije nego što smo odlučili vratiti se kako ne bismo riskirali ozljede.

No, da ne završim priču negativno, moram reći da, ako ti treba sat-dva mira, ovdje ćeš ga sigurno pronaći. Životinja, ponajviše ptica i konja, ima posvuda, što će svakako zadiviti one najmlađe.

Na povratku smo, privučeni znakom o prodaji domaćeg kozjeg sira, stali kod obitelji Krković u Gušću koja nas je ugostila u svom domu i ukratko nam prikazala kako izgleda život na selu. Ljubiteljima ovakvih sireva svakako preporučujemo njihov proizvod, kako zbog kvalitete, tako i zbog gostoljubivosti.

Sljedeći plan nam je, zaviriti i do Krapja, a do tada nam podijeli i svoje dojmove u komentarima…