Od Grka do Rimljana! Najimpresivnija antička kazališta u Italiji i gdje ih pronaći

Italija je jedan od rijetkih prostora u Europi na kojem se povijest kazališta može pratiti gotovo neprekinuto više od dvije tisuće godina. Od prvih grčkih kolonija koje su počele širiti južnim dijelovima Apeninskog poluotoka i Sicilijom, pa sve do monumentalnih rimskih gradova kasne antike, kazališta su bila središta javnog života, umjetnosti, religije i politike.

Najranija kazališta u Italiji gradili su Grci između 6. i 3. stoljeća prije Krista. Ona su nastajala u okviru kolonija Magna Graecije i bila su snažno povezana s krajolikom. Gledalište je gotovo uvijek bilo uklesano u prirodnu padinu, a prostor kazališta otvoren prema moru, dolini ili planinama.

Grčko kazalište Palazzolo Acreide Photo: agiampiccolo Depositphotos

Na krajnjem zapadu grčkog svijeta, na Siciliji, nalazi se najimpresivnija skupina grčkih kazališta u cijelom Mediteranu. U Sirakuzi se uzdiže monumentalno grčko kazalište isklesano u stijeni brda Temenite, građeno u 5. stoljeću prije Krista i ubrajano među najveća kazališta antičkog svijeta. Na istočnoj obali otoka, u Taormini, podignuto je grčko kazalište u 3. stoljeću prije Krista, poznato po iznimnom položaju iznad mora s pogledom na Etnu. Zapad Sicilije čuva izuzetno očuvano grčko kazalište u Segesti, dok se tragovi helenističke kazališne arhitekture nalaze i u Tindariju, Morgantini, Herakleji Minoji, Akraju kod Palazzolo Acreidea te u nekadašnjoj Kamarini.

Iako je Sicilija prije svega prostor snažne grčke kazališne tradicije, na otoku se nalazi i jedno od najznačajnijih rimskih kazališta južne Italije. U Cataniji je tijekom 1. i 2. stoljeća nove ere izgrađeno veliko rimsko kazalište od vulkanskog kamena s Etne, zajedno s odeonom, čime grad postaje jedno od važnih kazališnih središta rimskog razdoblja na Siciliji.

Rimsko kazalište u Ostiji Photo: pablodebat Depositphotos)

Sjevernije, na prostoru današnje Kalabrije, nastavlja se lanac grčkih kolonija južne Italije. U Lokriju Epizefiriju, Kauloniji i Metaurosu kod današnje Gioia Taure postojala su kazališta koja su služila kao središta javnog života kolonija. U Hiponionu, današnjoj Vibo Valentiji, grčko kazalište svjedoči o snažnom helenskom utjecaju koji se protezao cijelom jonskom obalom.

Izvan Sicilije i Kalabrije gotovo da nema izvornih grčkih kazališta. Upravo ta jasna geografska ograničenost čini ih posebnima i lako prepoznatljivima u odnosu na kasniju rimsku mrežu.

Rimska kazališta počinju se pojavljivati od 1. stoljeća prije Krista, kada Rim preuzima grčke kulturne obrasce, ali ih prilagođava vlastitim urbanim i političkim potrebama. Za razliku od grčkih, rimska su kazališta samostojeće građevine, građene betonom i svodovima, sposobne rasti u visinu i biti smještene u samim središtima gradova.

Na jugu Italije rimska kazališta često nastaju na mjestima ranijih grčkih gradova. Na Siciliji se tako razvija par kazališta, poput onih u Termini Imereseu i Agrigentu, ali i na na Liparskim otocima, dok je u Taormini izgrađena monumentalna rimska scenska zgrada.

Rimsko kazalište u gradu Pompeji Photo: blooduaa Depositphotos

U Kampaniji rimska kazališna arhitektura doseže svoj puni izraz. Pompeji čuvaju veliko kazalište za dramske predstave i manje kazalište za glazbu, Herkulanej skriva kazalište ispod modernog grada, a Napulj u svojim podzemnim hodnicima čuva ostatke rimskog kazališta antičkog Neapolisa. Kazališta su djelovala i u Capui, Pozzuoliju, Nuceriji Alfaterni, Avelli i Beneventu.

U središnjoj Italiji kazališta postaju sastavni dio svakog urbanog središta. U Rimu su izgrađena Kazalište Marcela, Kazalište Balba i Pompejevo kazalište, prvi trajni kameni teatar u povijesti grada. Izvan Rima kazališta se mogu posjetiti u Ostiji Antici, Tivoliju, Palestrini, Ferentu i Minturnama.

Kako se rimska vlast širila prema sjeveru, kazališta su pratila vojsku, trgovinu i administraciju. U Toskani su sačuvani ostaci kazališta u Volterri, Fiesoleu, Lucci, Arezzu, Roselleu i Populoniji. Umbrija ih čuva u Spoletu, Gubbiju, Todiju i Carsulae, dok regija Marche ima kazališta u Fanou, Ascoli Picenu, Urbisagliji i Anconi.

Na sjeveru Apeninskog poluotoka rimska kazališta potvrđuju potpunu romanizaciju prostora. Verona čuva jedno od najslikovitijih kazališta uz rijeku Adige, dok su kazališni kompleksi postojali u Padovi, Vicenzi, Altinu, Akvileji i Trstu, gdje se u antičkom Tergesteu nalazi dobro očuvano rimsko kazalište iz 1. stoljeća nove ere smješteno podno brda San Giusto. U Lombardiji se mogu vidjeti ostaci kazališta u Bresciji, Milanu, Comu i Bergamu, a među najbolje očuvanima u Alpama ističe se kazalište u Aosti.

Rimsko kazalište u Trstu Photo: Diego. fiore Depositphotos

Na otocima i rubnim provincijama kazališta su bila simbol rimskog identiteta. Sardinija čuva kazalište u Cagliariju te komplekse u Nori i Tharrosu. U Apuliji se mogu vidjeti kazališta u Lecceu, Brindisiju, Canosi i Egnaziji, dok su u Basilicati očuvani ostaci u Grumentumu i Venosi.

U unutrašnjosti Apenina, posebice u Abruzzu, nalaze se isključivo rimska kazališta. Ostaci su vidljivi u antičkom Teate Marrucinorumu današnjem Chietiju, zatim u Alba Fucensu, u nekadašnjem Amiternumu kod L’Aquile te u Interpromiumu kod današnjeg San Valentina.

Rimsko kazalište u Cataniji Photo: Romas_ph Depositph

Promatrana zajedno, grčka i rimska kazališta otkrivaju Italiju kao prostor na kojem se antička kultura nije razvijala u prekidima, nego u slojevima. Od kamenih gledališta isklesanih u padinama Sicilije do monumentalnih rimskih kazališta uz forume i gradske trgove, svako od njih govori priču o vremenu u kojem je nastalo. Danas ta kazališta nisu tek arheološki ostaci, već mjesta na kojima se može jasno osjetiti kako su umjetnost, politika i svakodnevni život tisućama godina dijelili isti prostor pod otvorenim nebom. Svakako ih istraži..