Posjetili smo otok Brusnik! Ovo vrijedi doživjeti barem jednom u životu!

Negdje na pučini, tamo gdje Jadran postane ozbiljan, gdje valovi više ne miluju nego upozoravaju, stoji crni kamen. Sam, okružen beskrajem. Nema ni borova, ni pjesme zrikavaca, ni mrvicu hlada. Samo more, stijena, tišina i Brusnik.

Krenuli smo s otoka Visa, točnije Komiže, rano, još prije nego što se sunce ozbiljno popelo na nebo. Bila je to isplanirana vožnja na Svetac, privatni otok obitelj Zanki, o kojem ćemo ti pričati nekom drugom prilikom. Isplanirani polazak s gosp. Pjerinom Ivčevićem, čija žena upravo je i sama član obitelji Zanki, bio je moj dugo iščekivani izlet o kojem sam sanjao još kada sam u ljeto 2004. prvi put kročio na ovaj otok. Točno 20 godina kasnije, ta želja mi se napokon i ostvarila.

Tog jutra more je bilo mirno, ali kapetan je rekao da to može trajati samo do podneva. Kaže, Brusnik ne voli posjete. Nije za svakoga. Nema pristaništa, nema sigurnosti, samo gola stijena koja diše drukčije od svih drugih u Jadranu.

Brusnik, Photo: Adria.fun

I tako.. sat i pol kasnije, u daljini, u moru boja, on je, crn. Kao da je netko zaboravio na taj otok, pa je ostao neuklopljen u okolni mozaik vapnenačkih otoka. Nema pjeskovitih uvala, nema zelenih krošnji. Samo sjajni, tamni kamen koji podsjeća na stvrdnutu lavu.

Iako mnogi vjeruju da je upravo Brusnik, baš kao i zloglasna Jabuka, vulkanskog podrijetla, njegovi poznanici, oni koji ga već godinama izbliza bolje promatraju, ne bih se time složili, kaže gosp. Pjerino.

Brusnik, Photo: Adria.fun

Pristali smo pažljivo, s poštovanjem. Iz brodića direktan skok na prvu stijenu. Na prvi korak kamen ti pokaže tko je gazda – klizav, oštar, stran. Djeluje kao da nije s ovoga svijeta. Pomislio sam, da ga je netko u ovom trenutku teleportirao na Mars, ne bi djelovao kao uljez.

Brusnik je oštar, ali dragocjen. No osim kamenja, tu živi i nešto što ne postoji nigdje drugdje. Mali gušteri, endemski, žive skriveni u pukotinama, prilagođeni uvjetima gdje vode nema, gdje je sunce neumoljivo, a more uvijek samo nekoliko metara dalje, ali beskorisno za žeđ. Iako u toj surovosti opstaje neki mali život, kaže Pjerino, pokušali su dovući i zečeve, no logično, to je završilo kobno.

Brusnik, Photo: Adria.fun

Kroz još kamenitije središte uputili smo se do crne uvale, jedine uvale na ovom otočiću. Prolazeći onuda otok nam je otkrio i svoje jezerce, u koje pomno skuplja vodu za najsuše dane. Ovo je služilo ribarima za spremanje ulova jastoga, jer se nisu odmah vraćali prema Visu.

Pogled s najviše točke otoka otkrio je more koje više ne poznaje obalu. Viziju od 360 stupnjeva plavetnila, a u daljini, obris Svetca – još jednog samotnog otoka.

Ovdje, na Brusniku, svijet kao da šuti. Nema turista, nema smeća. Sve izgleda kao da je ostalo nedirnuto tisućama godina. I možda jest. Na otok uistinu jesmo došli pod zadatkom, pokupi samo ono što je more donijelo, pokoji komadić ribarske mreže, stiropora ili slično, a kamen ili školjkicu ne diraj.

Nakon što smo stigli u uvalu, bio je red i rashladiti se…

Brusnik, Photo: Adria.fun

No, nismo ostali dugo. More se već micalo. I dok smo odlazili, okrenuo sam se još jednom. Brusnik je i dalje bio isti – nijem, crn, veličanstven. Kao da nije ni primijetio naš dolazak. I vjerojatno nije.

I na povratku sa Svetca prema Visu, dok je brod rezao valove, okrenuo sam se još jednom prema njemu i pomislio:

“Brusnik nije otok koji se osvaja. On ti ne nudi ruku. Ne zavodi, ne šarmira. Samo ti dopusti da ga nakratko pogledaš, kao da ti pokazuje neku zaboravljenu stranu Jadrana. I onda se zatvori. Opet sam. Opet svoj… nadam se da ću ga posjetiti još koji put..”

Izlet na Biševo? Očekuje te Modra špilja, pješčana plaža i najbolji tuna steak