Crkva sv. Nikole iznad Komiže privlači pažnju svojom pričom i unikatnom tradicijom

Otok Vis dobro poznajem, možda i predobro. Svaki put kad se vratim, pomislim da više ništa novo ne mogu otkriti, a onda me opet nešto iznenadi. Ovoga puta to nije bila neka skrivena uvala ili zapušteni vojni tunel, već brijeg iznad Komiže na kojem se, mirno i postojano, smjestio Muster. Ili kako ga službeno zovu, crkva sv. Nikole.

Nisam do nje išao autom. Ne zato što nije moguće, već zato što mi se činilo da do ovakvih mjesta treba doći polako. Penjao sam se laganim korakom iz centra, a staza je prvo prošla kroz groblje. Onako staro, kameno, bez pompe, ali puno značenja. Pogled mi je zastao na prezimenima koja odavno pripadaju Komiži poput Vitaljić, Marinković, Mardešić, Ivčević. Neka od njih i dalje žive u mjestu, druga samo urezana u kamen. I kako sam hodao između grobova, uhvatila me misao da je ovo najtiši popis onih koji su oblikovali sve što ovo mjesto danas jest.

Crkva sv. Nikole – Muster Photo: Adria.fun

Kad sam stigao do crkve, prvo što sam primijetio bila je masivnost. Sve u kamenu, bez pretjerivanja. Ni visoko ni nisko, već točno onako kako treba biti. Kao da je uvijek bila tu. I vjerojatno i jest.

Vjeruje se da su crkvu i samostan sagradili benediktinci s Biševa još u dvanaestom stoljeću, iako se prvi put u dokumentima spominje tek u trinaestom. A i tada ne kao nešto veliko, već kao nešto što se podrazumijeva.

Crkva sv. Nikole – Muster Photo: Adria.fun

Unutra me dočekao polumrak, ali onaj ugodan, onaj koji ti dopušta da se navikneš na prostor. Čim kročiš unutra, primijetiš da nije obična crkva. Pod nogama su nadgrobne ploče. Doslovno hodaš preko povijesti, preko imena ljudi koji su ovdje molili, služili, živjeli. Među njima i grob opata Radovana. A onda, kad pogledaš prema gore, dočeka te niz detalja koje bi lako mogao propustiti ako ne staneš.

Crkva ima pet lađa. Kažu da su bočne kapele s vremenom spojene i zato danas izgleda baš ovako prostrano. Posebno mi je zapeo za oko drveni oltar s prikazom jaslica iz 1692. godine, jedan od najstarijih u Hrvatskoj. Iznad svega se izdiže veliko raspelo, a oko mene kipovi svete Katarine, svetog Dominika, Bogorodice s djetetom. Propovjedaonica jednostavna, ali elegantna.

Na pjevalištu su orgulje iz 1895.godine, rad češkog majstora Vanickog, koje su zamijenile stariji instrument iz 1794. Sve u ovom prostoru djeluje nenametljivo, a ipak bogato i puno tragova prošlih stoljeća.

Kad sam izašao van, pogled se ponovno spustio prema Komiži, kao da mi je grad namignuo. Tada sam se sjetio. Svake godine na dan svetog Nikole, 6. prosinca, upravo ovdje se pali stari drveni brod. Ne bilo kakav brod, već onaj koji je odslužio svoje. Mještani ga donesu s rive, na rukama, i polože ispred crkve. Zatim se zapali. Obred za spas svih brodova koji još plove i za zahvalu onima koji su to nekad činili. Nije to turistička predstava već neki tihi dogovor između mjesta i mora.

Muster nije samo crkva na brdu. Ona je priča u kamenu. I ako si ikada u Komiži, probaj se popeti. Ne moraš ni planirati, samo kreneš. Proći ćeš kroz groblje, možda zastaneš nad nekim imenom, a onda ti se sve samo posloži. Doći ćeš pred crkvu koja ne traži pažnju, ali je zaslužuje.

A kad uđeš, možda te i sama povede dalje.

Saznaj više o kamenim gradovima otoka Visa..

Kameni gradovi Visa (7): Crkva sv. Marije Gusarice