Kameni gradovi Visa (1): Fort George je najistaknutija utvrda južne Dalmacije
Nakon kamenih gradova otok Hvara vrijeme je da skoknemo do obližnjeg otoka Visa i u isto vrijeme nastavimo, ali i započnemo avanturu u kojoj ovoga puta istražujemo povijesnu ostavštinu što iz srednjeg vijeka, što iz vremena kada je Vis bio pod kontrolom britanske kraljevske mornarice.
Prva utvrda na redu nam je ona najpoznatija i najočuvanija od svih, a to je Fort George, koja se smjestila na samim vratima ovog prekrasnog otočnog raja, točnije iznad viške luke i pored otočića Host.
Do nje doći je iznimno lako, pa mi je tako od samog centra grada Visa trebalo autom svega 5 minuta cestom koja prvo vodi uz samu obalu pored Prirova i crkve sv. Jeronima, pa sve kroz gustu borovu šumu šetališta Apolonija Zanelle.
Na otoku Visu boravila sam od malena, no kao djetetu ostao mi je u sjećanju kao otok gdje mogu beskrajno gledati u zvijezde, pa čak i u kinu, jesti sladoled na rivi i trčati s ostalom djecom po igralištima. Fort Georgea se ne sjećam, iako kažu moji roditelji da smo ga posjetili čak više puta, pa sam iskoristila ovu priliku da povratim te izgubljene trenutke i još se bolje upoznam s otokom koji toliko volim.
Kod utvrde te čeka i ogromno parkiralište pa tako, ako stižeš u vrućim ljetnim danima, znaj da ima dovoljno mjesta i u hladu. Tvrđava King George III (Tvrđava Kralj Juraj III) ili kako je svi od milja zovu Fortica je jedan od onih primjera povijesnih građevina koja je izgrađena u 19.stoljeću.
Netom prije gradnje utvrde, nad cijelim Jadranom odvijale su se bitke između Francuske i Britanske mornarice, pa je tako Napoleonova vojska čak dva puta napala upravo otok Vis 1810. i 1811. godine.
Vidjevši da nakon pobjede trebaju učvrstiti i bolje osigurati ulaz na sam otok, pukovnik George Duncan Robertson 1812. godine dobiva naređenje za gradnju Fort Georga, koja je dobila ime po tadašnjem britanskom kralju George III.
Opkoljen jarkom dubokim 2 metra, Fort George prostire se 105 metara u dužinu i 32 metra u širinu. Zidine visoke 8 metara i drveni pomični most koji iznad ulaza ima izvedenu britansku zastavu i dva cvijeta, štitili su dva dvorišta, vojarne i smještaj časničkog reda, barutane, skladišta i cisterne.
Britanci su vrlo brzo napustili Vis, koji je od 1815. godine pod kontrolom Austrije. Nova vlast nastavlja s utvrđivanjem otoka. To se pokazalo opravdanim kada je mlado talijansko kraljevstvo pokušalo zauzeti Vis. Godine 1866. velika, moderna talijanska flota pod admiralom Persanom pokušala je zauzeti otok. Njima se suprostavilo malobrojnije i zastarjelo austrijsko ratno brodovlje pod admiralom Tegetthoffom. Usprkos tome austrijska flota izvojevala je veliki pobjedu. U toj čuvenoj Viškoj bitki stradala je i Fortica, ali je potom obnovljena.
Nakon što je dugo vremena služila u vojne svrhe, tvrđava je potom napuštena, a sveobuhvatan restauracijski pothvat započela je 2012. godine privatna tvrtka koja je dobila koncesiju na 25 godina za korištenje toga vrijednog objekta.
Već na samom ulazu impresionirala me uređenost objekta. Sve je bilo kao po špagi. Odmah s ulaza u prvom dvorištu našle su se tegle s cvijećem te kraljevski terasni dvosjedi učinivši atmosferu kao da si se uistinu našao/la na nekom dvoru.
Prije samo ulaska u drugi dio dvorišta koji danas krasi restoran i kafić na otvorenom, na desno se nalaze vrata, te stepenice koje te vode prema skrivenim uređenim prostorijama u kojima su nekada boravili časnici.
Osim izložbi, koje se ovdje povremeno održavaju, možeš razgledati i neke od ostavština koje su se koristile za vrijeme prisustva britanske kraljevske mornarice poput ovog časničkog odijela ili pak fotelja, stolica i stolova.
Upravo se ove prostorije, ali i ostatak utvrde danas koriste za razne proslave poput vjenčanja ili pak održavanje privatnih večera i domjenaka. Sve je uređeno u stilu, nema se što reći, pomislila sam si.
Stubište također vodi i na sam krov utvrde, s koje seže pogled na otok Host ali i samu višku luku.
U drugom dvorištu pak skriva se magična atmosfera koja me uistinu zadivila. Među visokim borovima, ukrašen dekorativnim lampicama i prekrasnim zalaskom sunca morala sam se počastiti i pokojim koktelom.
Tu sam i ostala neko vrijeme, uživajući u pogledu, razmišljala sam samo o tome kako možemo biti sretni da živimo u barem donekle mirnim vremenima jer se upravo ovdje prije 213. godina strepilo od sljedećeg napada.
No, bez puno razmišljanja, krenula sam na našu drugu lokaciju o kojoj ćeš čitati u sljedećem nastavku.
Odgovori