Kameni gradovi Visa (6): Kula Bentinck (Terjun)

U ljeto 2004. godine prvi put sam posjetio otok Vis. Ispunio sam si tada dječačku želju da vidim taj otok o kojem mi je pričao otac.

U stvari volim otoke i često putujem po njima. Kopno mi nije nikad bilo nešto posebno “napeto”. Prijatelji su mi uvijek govorili “kako ti se da ići na otoke”? Daleko je, moraš gubiti vrijeme na trajekt, sve je skuplje… Meni se činilo da su tako pričali samo zato što ih nikad nisu posjetili, doživjeli i osjetili razliku. A tko jednom proba, i istinski voli čistu prirodu, taj se uvijek vraća otocima. Tim kamenim brodovima usred ničega.

Autor teksta za vrijeme istraživanja otoka, Photo: Adria fun

Svaki dolazak na otoke podrazumijeva vožnju brodom ili trajektom, što meni čini nevjerojatnu razinu ugode one istinske fjake. Opušteno buljiš u beskrajno morsko plavetnilo oko tebe, sam sa svojim mislima, dok čekaš da se u daljini pojavi komadić kopna na koji si se uputio. Eno, ga Vis…. čujem kao kroz san kako žena do mene govori svom sinu koji je prethodno, onako dječački nestrpljivo, mamu ispitivao … pa kad će mama taj Vis već jednom!

Trajekt Petar Hektorović, Photo: Adria fun

Podsjetilo me to na jedno ljeto, na početku osamdesetih, kada je moj otac odlučio nekim poslom otići na Vis. Htio sam i ja tada ići s njim ali je otac rekao da se brzo vraćaju i da nije zgodno da i ja idem. Bilo mi je žao što nisam išao jer volim putovati, no ime Vis sam zapamtio, mada tada nisam imao predodžbu niti gdje je, niti zašto je tako važan.

Grad Vis, Photo: Adria fun

A važan je iznimno! Najveći dio svoje povijesti ovaj škoj je bio tvrđava. Neki znanstvenici mu čak i antičko ime – Issa – povezuju su predindoeuropskom riječi za tvrđavu. Otok i njegov arhipelag (Biševo, Svetac) su izuzetno važna strateška mjesta u plovidbi duž Jadrana ali i između njegove dvije obale.

Nesigurnost izazvana gusarskim i turskim napadima učestalim od 16. stoljeća nagonila je vlasnike viških palača i posjeda na gradnju kula i manjih utvrda od kojih je veliki broj do danas sačuvan. Nova faza intenzivnog utvrđivanja otoka, a posebno grada Visa, započinje početkom 19. stoljeća kada su se oko otoka borile tada najveće europske i svjetske sile – Britanski imperij i Napoleonova Francuska. Nemirno razdoblje će se nastaviti i kasnije, a zauzimanje Visa postaje cilj i mlade Kraljevine Italije i Austrijskog carstva.

Kula Bentnick i Utvrda Fort George, Photo: Adria fun

Čim sam stupio nogom na viško tlo obuzela me neka neopisiva dječačka želja za lutanjem i istraživanjem pa sam se po izlasku s trajekta uputio prema uvali Parja, čuvenoj po morskom potkopu bivše JNA gdje su se mogli skrivati brodovi ako bi ih kojem slučajem napala neka strana sila.

Vojni potkop, uvala Parja, Photo: Adria fun

Na pola puta do Parje, na dominantnoj koti, smještena je kula Bentinck, u stvari njezin „preživjeli“ ostatak. Nisam je mogao ne zapaziti jer, osim što je vidljiva golim okom, do nje vodi i označena makadamska staza.

Kula Bentnick, Photo: Adria fun

Koračajući prema njoj zamišljao sam prošla vremena kada su po tvrdom viškom kamenu gazile pomorske snage englesko mornarice koje su 1812. godine, poslije sukoba s francuskom mornaricom, zauzele Vis i krenule s njegovim utvrđivanjem.

Tada je izgrađena i ova dvokatna okrugla kula pod imenom Bentinck. Nalazi se na brdašcu Terjun na visinskoj koti od 80 metara i služila je kao izvidnička kula, nedaleke i nešto niže smještene, utvrde Fort George III.

Kula Bentnick, Photo: Adria fun

Kula je ime dobila po zapovjedniku britanskih pomorskih snaga lordu generalu Wilhamu Cavendishu Bentincku, tadašnjem zapovjedniku engleske mornarice smještenom na Siciliji.
Nije puno ostalo od kule, tek otprilike jedna četvrtina, pomalo zadihano zbog uspona glasno razmišljam. Pogled s nje veličanstveno se pruža na duboku višku valu, ispred koje je otočić Host na kojem se sad nalazi svjetionik, ali i na već spomenutu utvrdu Fort George III i utvrdu Wellington koja se nalazi na susjednom brdu.

Otok Host, utvrda Fort George i kula Bentnick, Photo: Adria fun

Koliko je tu povijesti, Bože moj, doista smo bogata zemlja s iznimnom kulturnom baštinom i nasljeđem, mislio sam u sebi dok sam sjedeći na tvrdom kamenu upijao zrake sunca poput guštera.
Iz letaragije me je trgnuo žamor dvoje mladih ljudi, koji su kao i ja došli po komadić povijesti utkane u ovaj izniman otočki kamenjar.

Ispituju me o tome koliko je godina stara kula, po čemu je dobila ime…. a ja kao neki mudri otočki „učo“ ponosno ispaljujem rafale podataka…

Skoro sam i zaboravio da sam zapravo krenuo prema Parji. Eh kako se lako čovjek zanese mislima, a da niti ne primijeti koliko je vremena prošlo…

Uvala Parja, Photo: Adria fun

Ova objava sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.