Kameni gradovi Visa (2): Kula Perasti je misteriozna privatna utvrda Vicka iz Crne Gore
Dolaskom na otok Vis, serijal “Kameni gradovi” započeo je posjetom utvrdi britanske kraljevske mornarice, Fort George, koja se smjestila na samom ulazu u višku luku. U ovom nastavku spuštamo se niz brijeg i stižemo do centra grada Visa i njegove luke, gdje se stoljećima svakodnevno odvija život i koja svake godine dočekuje sve više turista.
Nedaleko od prvog i jednog od najpoznatijih kafića u uvali, nalazi se misteriozna utvrda poznata samo lokalnim stanovnicima i zaljubljenicima u Vis. Često zasjenjena najvećim jahtama koje pristaju u luku, Kula Perasti stopila se sa svojom kamenitom okolinom, stoljećima strpljivo čekajući napade gusara ili trenutak kada će se njena svrha napokon ispuniti.
Do nje se može doći samo pješice, pa sam i ja parkirao automobil na jednom od gradskih parkirališta i po sto i prvi put prošetao cijelom rivom, diveći se kao da sam ovdje prvi put.
Prošao sam kraj nje isto toliko puta i svaki put se zapitao, što to zapravo gledam i koja joj je bila svrha. Nije je teško primijetiti, ako dobro pogledaš. Izdvaja se poput komiške Komune, a ispred nje stoji i jedan top.
Čim je ugledaš, misli će te odvesti u neko drugo vrijeme, a njezin misteriozan i jednako zanimljiv oblik vrzmati pitanje, tko ju je i zašto sagradio?
Čitajući znanstvene radove i kulturno-turističke vodiče, prvi put sam čuo za Vicka (Vinka) Diulu zvanog Perasti. Kažu da je stigao na otok Vis iz Boke Kotorske, točnije iz Perasta, još 1600. godine. Taj podatak uklesao je i u svoju kamenu palaču. Osim palače, sagradio je i kuću odmah pored kule u naselju Luka, današnjem Visu.
Kula je izgrađena nešto kasnije, točnije 1617. godine, nakon što je Vicko poslao molbu za gradnju hvarskom knezu uz obrazloženje da je kula neophodna za obranu od Turaka i gusara, kako za njegovu obitelj tako i za otočane. Odobrenje je stiglo 1616. godine od generalnog upravitelja Dalmacije i gradnja je mogla početi.
Kroz godine kulu su u više navrata pokušavali srušiti, ali jedina želja koju je Vicko imao na samrti, zapisana u njegovoj oporuci, bila je da njegovi sinovi nikako, ni pod koju cijenu, ne smiju prodati ili podijeliti kulu. Oni su tu želju shvatili kao zakon i svim su je snagama branili.
Zahvaljujući brizi koju su vodili o utvrdi sve do 18. stoljeća, izborili su i priznanje ugarskog plemstva, koje im je dodijelio car Maksimilijan II.
Dok sam stajao ispred kule i pokušavao u miru uhvatiti sve njene kutke te ih zabilježiti fotografijom, primijetio sam da kula nema tipičan ulaz, barem ne onakav kakav se očekuje od utvrde. Saznao sam iz različitih izvora da je kula imala čak pet etaža, s nekoliko prozorčića za topove, dvije puškarnice, cisternu u prizemlju i etaže za skrivanje. U drugoj fazi izgradnje dobila je završnu terasu.
Ulaz je bio sa njene desne strane, okrenut prema kući, s kojom je bila povezana mostom na drugoj etaži. Kasnije, tijekom dogradnje krajem 17. ili početkom 18.stoljeća, ulaz je podignut za jednu etažu više.
U načinu građe uvidio sam i zanimljive karakteristike koje je Vicko očigledno doveo iz svojeg rodnog Perasta, pa tako izgledno podsjeća na način gradnje koji je u ono vrijeme bio prisutan u Boki, a čime se i izdvaja od ostataka kamenih gradova na otoku Visu o kojima ti još tek moram ispričati priču.
Danas ispred kule, kao što sam napomenuo na početku članka, stoji top kraj kojeg stoji i koš za smeće. Moram dati opasku da taj koš nimalo ne pristaje prostoru kulturne i povijesne baštine kojom bismo se trebali ponositi, te bi u ime cijelog tima zamolio one zadužene za njega da ga od tamo i pomaknu barem negdje u stranu.
U kulu se ne može ući, pa je jedini način da je razgledaš tako da je obiđeš sa svih strana. Odmah iza nje, u uličici, nalazi se kafić/restoran, zbog kojeg je bilo teško napraviti lijepu fotografiju kule sa stražnje strane. No, to barem ostavlja tebi razlog da je istražiš sam/sama, do sljedećeg nastavka serijala.
Ova objava sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Odgovori